Ja reziser

Tripovi

21.05.2005.

Alisa u zemlji sisa

Alisa je bila pošten radnik. Radila je naporno, skoro da nikada nije odmarala. Morala je prehraniti svoju porodicu. To su bili njeni roditelji i mnogobrojna braća i sestre. Bilo ih je puno jer su živjeli na selu gdje se, eventualno zalutali kurton koristio kao plastenik za djetelinu. Bila je to sretna i velika porodica. Alisa je znala da nikada neće imati druge porodice jer Alisa nije imala sisa. Sesoki vrač joj je rekao da su sise najvažniji faktor pri sađenju i uzgajanju djeteta. Rekao je to ili zato što nikad nije guzio pa je i sise smatrao polnim organom ili zato što nije znao da postoje flašice i hape. Kako god, Alisa je njemu vjerovala i to saznanje je činilo tužnom.
Alisa je kao vrlo mala ostala bez sisa, čak i prije nego što su joj narasle. Naime, dok se jednog proljeća igrala krmeta na njivi sa amiđičnom i njihovom vlaškom komšinicom, na nju je kombajnom naletio njen babo i zakačio je nezgodno, pri čemu joj je otkinuo pupoljke, a kad se pupoljci otkinu to je loše.
Jednog dana dok je Alisa kopala po njivi tuda naiđe neki stranac. Bio je vrlo mudar i uljudan. Odmah je primjetio tugu na Alisinom licu i pitao šta joj je. Alisa mu je sve ispričala i on je rekao da joj može pomoći ali da postoji jedan uslov: mora preći na kršćanstvo. Alisa nije skontala zašto to i pomislila je kako bi lakše bilo da mu se naguzila i tako platila vizu za bolji život. Međutim, poslušala ga je, i on je prekrstio i dao joj krsno ime Stefan. Onda joj je rekao da napiše pismo Deda Mrazu, da objasni situaciju i da traži sise, kakve god hoće. Alisa tako i uradi i dobi sise sa priručnikom kako da ih ugradi. Kad ih je ugradila postala je pravo popularna i dokopala se grada. I u gradu je bila popularna i čak su neki moji prijatelji imali čast da je vide u gradu. Jedan je čak i bio kod nje i ispričao mi kako to nije normalna familija i šta Alisa radi svojoj nani, odnosno babi: «Otišo sam kući lagano nanerviran jer smo se kod nje i masirali po leđima, dok joj je baba bila zaključana u susjednoj sobi, a prethodno je bila vezana. Ja sam je pokušao osloboditi, jer sam se sažalio. Kada sam ušao u tu sobu imao sam šta vidjeti. Mjesečina je padala preko rasčupane grbave kreature kojoj su extremiteti bili vezani lancima, oči su joj bile crvene od plakanja i od velike doze kokaina koji su joj davali za smirenje. Imala je ćelavicu, a sise su joj lizale pod sobe. Pitala me je: «Oprostite koliko je sati»? Odgovorio sam joj da je već deset i petnaest. Na to se ona proderala: «ALISAAAAAA JEBO TE BOG, PROŠLA MI JE SERIJA»!!! Samo sam napustio sobu...

29.03.2005.

Skriveno blago sevdaha

Djeca su jedva dočekala taj dan. Dan posle kojeg više neće biti obična derišta koja pojma nemaju o životu, i dan posle kojeg će postati akademski građani, i dan kada će ući u jedan novi period života, napuštajući tako svoje najljepše dane, dane mladosti, droge, alkohola i naravno, apstinencije od seksa. Posle tog dana svijet će ostati na njima. To je bio dan završetka njihovog srednjoškolskog obrazovanja. Svi su bili raspoloženi, pomalo anarhični i veseli jer više neće morati gledati svoje usrane profesore i profesorice. Znali su da ih čeka trijezno životno doba, puno zamki i prepreka, koje samo najsnalažljiviji mogu proći. Sve su to oni znali, ali nisu znali glavnu stvar. Nisu znali da se Zemlji približava kometa veličine neshvatljive običnom ljudskom umu, veće čak i od kralja Fahda i njegovog vehabijskog rezervata i da će za vrlo kratko vrijeme spizditi posred naše planetice i zakucat je direktno u Suncetov šupak.
Ali mi smo to znali. I to nam je pričinjavalo posebnu radost. Naše nade su se konačno ostvarile. Mi smo tu kometu prizivali otprilike od onih dana kada je svijet ostao na nama, kao što je taj dan taj isti svijet ostajao na toj jadnoj dječici. Znali smo da nam dolaze dani teferiča. I bili smo sretni, i pomalo anarhični. Taj veliki događaj nismo puno planirali, nego smo odlučili da sve bude spontano, jer tad je dernek najbolji.
Mirha je otvorio slavlje. Izvukao je iz svog podruma vojnu opremu i pobio djecu na kojoj je trebao ostati svijet, zatim je ubio njihove roditelje, pa onda profesore i profesorice, pa onda njihovu djecu i na kraju je srušio tu školu jer je ionako bila izgrađena od para naroda. Njegova jedina životna želja je bila da puca iz pištolja i pušaka i da ubija ljude, a da mu za to niko ne sere.
Dolan je bio egzibicionista. Popeo se na Sebilj i digao tri prsta. Upucan je na licu mjesta. Uvijek su ga zanimale ljudske reakcije na raznorazne gluposti koje su mu padale na pamet, i odlučio je da je baš dobra zeza da se popne na sebilj i to uradi. I bila je dobra zeza. Bilo nam je krivo samo zato što neće prisustvovati završnoj svečanosti, ali nema veze, vidimo se svakako.
Danilon je opravdano izostao sa derneka jer je bio umoran, a morao je otići i do babe na ručak, onda na Dobrinju, pa do starog, pa skoknut do teretane, faksa, morao je platiti račune, a i gosti su mu se najavili, odnosno njegovoj drugoj babi, al nema veze, gosti su gosti i treba ih ugostiti. Obećao je da će doći na završnu svečanost.
Amarildo je izašao iz svog ulaza i počeo redom jebati sve što je imalo vaginu, bez obzira na godine, porijeklo i porod. Zabio ga je u svaku guzicu koja mu se iole svidjela. Njegova životna filozofija je bila: "Rođen si sa kitom da je neđe zabiješ." Najavio se na završnu svečanost samo ako bude treeeeba.
Fekalija i ja smo odlučili da se posvetimo modernoj umjetnosti. Popili smo kanister nekog tripa i počeli stvarati. Komponovali smo nove pjesme u studiju naše televizije, onda smo nacrtali Mona Lizu kako doji kolibrija, dok joj sokovnik melje kosti, pa smo snimili nekoliko filmova, a za jedan smo dobili oskara, ko iz pičke. Jedan film je bio porno film, u kojem je bilo puno seksa. Onda smo ostavili iza sebe nekoliko arhitektonskih uradaka i veliki broj ideja. Preuredili smo zgradu Havaza tako što smo zamolili Majku prirodu da otvori zemlju ispod nje. Majka priroda je bila milostiva jer je nekad bila u Partiji pa nam je uslišila želje, i progutala Havaz, zajedno sa rotirajućim restoranom. Na mjestu nekadašnjeg Havaza smo napravili krivi toranj koji je bio pobratim sa krivim tornjem u Pizi.
Fekalija i ja smo bili na tripu narednih sedam dana, tako da nismo znali je li kometa udarila ili nije. Kad smo se vratili skontali smo da je kometa fulila Zemlju i da smo se pravo izofirali. Nad Mirhom je već bila izvršena egzekucija, Danilon je i dalje bio student, a Amarilda je osakatio babo neke seljanke koju je jadničak silovao. Fekalija i ja smo završili u ludari, ali nismo dugo ostali. Kad smo izašli, otišli smo na obalu, i tamo vidjeli jednu vrlo dirljivu scenu. Naime, jednoj "koja nije bila kao ostali, jer je život sranje i ja volim da jedem govna i ja volim bol" djevojčici je ispao mliječni zub. Ona i njene "koje nisu bile kao ostale, jer život je sranje i mi volimo da jedemo govna i mi volimo bol" jaranice su tražile taj zub da ga njegova gubitnica može naveče staviti ispod jastuka da joj miš donese novi CD metalike.

24.03.2005.

Osveta nadrkanog Bosanca

Odavno već imam pik na Pedija Pepeladonjeg. Često mi dođe da mu odem u dvorac i da ga zgazim nogama ali se obično brzo smirim i vratim u realnost. Ali ovaj put sam stvarno imao razlog.
Krenuo sam to veče sa svojim drugom Dolanom da se malo pričestimo ispred akademije. Jebi ga, ljeto ko ljeto, izgorilo u požaru, pa i mi kokuzi moramo naći neku zanimaciju. Dolan je bio kršan momak, primao mu se svaki zalogaj hrane i jednom mjesečno mu je pucala koža na šupku ili leđima, jer nije mogla da prati rast njegovog mišićnog tkiva. Uz tu snagu bio je i zajeban, ali se nikada nije eksponirao. Šutio je i trpio dok ga ne pogodiš u neku slabu tačku, a onda bi te zavalio redom, glavom, štocem pa nogom i onda hrakno na tebe ili bi, ako bi bio u naletu inspiracije, sročio neku basnu, da izvučeš pouku. To veče je bio fino raspoložen. Radovao se našem izlasku jer nije imao čemu drugom da se raduje. Sišli smo do raskrsnice i namjerili da pređemo cestu da bi smo došli na tramvajsku stanicu, sa koje smo planirali ući u tramvaj i onda se tim tramvajem voziti do opštine Centar i onda, neđe na granici opštine, početi kontati hoćemo li izaći na Skenderiji da prođemo obalom i izvidimo situaciju ili ćemo pravo na Čobaniju, onda zavrnut za 90 stepeni pa preko mosta ravno do Mrtvaca, usput pozdraviti Dobru, kupiti opijata i okrenut prema akademiji, doći do tamo, pokušati naći mjesto koje nije zapišano, po mogućnosti što bliže ambasadi, naći nekog nadarenog za konverzaciju i započeti obred.
Dok smo prilazili pješačkom prelazu, koji je bio imaginaran, jer je realni bio ofarban vodenim bojama pa nije odolio ni proljetnoj rosi a ne ljetnom pljusku, sreli smo člana Dolanove porodice, kojeg je Dolan posebno volio, i zbog kojeg mu nije trebao veliki razlog da počne sa procedurom edukacije redom, glavom, štocem pa nogom. Semafor za pješake je poprimio nama najdražu, zelenu boju, i mi smo zakoračili na cestu. U tom trenutku smo skontali da jedan džip ne staje na crveno svijetlo i ide prema nama. Dolan i ja smo reagovali ko nindže, dok se član Dolanove familije malo sjebao i džip ga je skreso po šupku, pri čemu mu je otpo retrovizor. Džip se na trenutak zaustavio, a onda je naglo krenuo. Dolan je prokonto njegove namjere i munjevitom brzinom uzeo kamen, iako nije bio seljačkog porijekla, i frljakno ga prema džipu tolikom brzinom i preciznošću, da mu se momentalno ukazao David koji mu je čestitao i ponudio mu da bude njegov pomoćnik za odnose sa Paklom.
Kamen je letio Bože sačuvaj, Bože sakloni brzinom, proletio kroz zadnju šofu i pogodio vozača u potiljak. Džip se naglo zaustavio, i vozačeva vrata su se otvorila. Kad sam vidio veličinu vozačeve noge momentalno sam se halalio, ali Dolan se nije nimalo pokolebao. Rekao je: «Jes' to stao čimspr ti staru», i zatrčao se prema njemu. Sa zadnjeg sjedišta se čuo glas, koji je na odvratnom britanskom naglasku u tonalitetu najveće pičketine govorio: «Don't stop, don't stop you bloody scumbag, let's go, let's go, goooooooo». Vlasnik tog glasa nije znao da je Dolanov hitac usmrtio čulo sluha kod njegovog vozača. Vozač je izašao iz auta i prije nego što se uspio onesvjestiti Dolan ga ja nakačio glavom, štocem pa nogom, iako je noga već bila previše. Ja sam pritrčao da pomognem i da pogledam ko je pičkasti britanac. Kad sam vidio tog čmara na zadnjem sjedištu, i kad mi je mozak procesuirao njegove rječi u meni se naglo probudio patriotizam i eskalirao iz mene u obliku agresive koja se očitovala u narušavanju javnog reda i mira. Otvorio sam vrata potezom balerine i sa najiskrenijim smiješkom se unio seljačini u facu. Iz usta mu je smrdilo na rakiju. Puko sam ga čelom između očiju toliko jako da su mu se cvike ugravirale u facu. Nije uspio ni zaplakati jer je pao u nesvijest, što od straha, što od mog udarca.
Vidjeli smo rotaciju kako nam se približava i skontali da je vrijeme da bježimo. Pokupili smo člana Dolanove familije i pobjegli u mrak Alipašinog polja. Bilo je tu ljudi koji su nas vidjeli, al normalno da niko nije reko ništa drotovima, jer bi i oni to isto uradili. Na kraju krajeva, i drotove je bolio kurac, jer bi i oni to isto uradili, samo su se oni morali furati da ih ne boli.
Otišli smo na trolejbus prije nego što zablokiraju naselje, skontali sa nekom rajom da kažu da smo bili neđe u pizdićima i rasterećeni otišli u grad. U gradu nas je čekao Fekalija koji je već bio doziran i rekao nam je kako bi volio probati opijum. Rekao je kako bi uzeo tri kile opijuma, i to da svaki cvijet maka bude njegovan od strane jedne kineske djevice. Onda je rekao da bi iskonzumirao sav taj opijum, razdjevičio djevice i onda ih ubio. Ja sam ga pitao, jel to da nikom drugom ne mogu pružiti to zadovoljstvo, a on mi je rekao: «Nije, nego zato što su druge rase».

19.03.2005.

Ovo nije film

Ja sam debil kreten idiot budala lud ustaša

17.03.2005.

Sapunica (šablon)

Alehandra je rasla u divnom okruženju. Od kad je prvi put udahnula zrak na ovom dunjaluku bila je miljenica sudbine. Sudbina je htjela da Alehandra ima brata Danilona. Danilon je bio mutav, i to ga je sputavalo uvijek u životu. Njih dvoje su imali sestru Branku-Danku. Branka-Danka je imala tako nevin pogled, nevin da bi istopio srce i Arkanu da ga izdajnici srpskog naroda nisu poslali kod đavola koji je bio Turčin.
Kako je vrijeme prolazilo djeca su rasla i njihove ličnosti su počele lagano kristalisati. Alehandra je postajala oličenje zla i pohlepnosti, bila je toliko ohola da se ogadila i samom šejtanu. Uvijek je dobivala ono što je htjela, nerijetko i preko leđa drugih ljudi, posebno svog mutavog brata i nevine sestrice.
Oni su živjeli sa svojom babom Kornelijom. Kornelija se brinula o njima kao o svojoj djeci, jer njihovi roditelji nikada nisu bili tu. Čak šta više, identitet njihovih roditelja je znao samo lokalni svećenik alkoholičar i njihova baba. Sve lijepo što su naučili, naučili su od nje. Baba je bila vrlo bogata, i znalo se da će samo izabrani dobiti najbolji dio kolača kad matora rikne.
Amarildo je bio povučen mladić. Bio je zadovoljan malim stvarima i bio je nesretan. Razlog njegove nesreće je bila nesretna ljubav sa Brankom-Dankom. Imao je ljubavnicu Tanitu, sa kojom je bio samo zbog jedne stvari: hrane. Nije je nimalo volio, čak šta više mrzio je, jer je ova bila vještica na svoj način. Ona je njega voljela jer joj je on obezbjeđivao kurac.
Razlog Amarildove nesretne ljubavi je bila Alehandra. Alehandra je znala mnogo stvari, i znala je da, ako bi Amarildo saznao neke, da bi ona ostala bez nasljedstva. Jedna od presudnih stvari koja je morala ostati tajna je bila ta da je njihova baba Kornelija bila zapravo Amarildova baba. Kornelija nije to znala jer je patila od pomračenja uma, tadašnjoj medicini veoma mistične bolesti. Alehandrin izgovor da se Amarildo i Branka-Danka ne pokupe je bio taj što je Amarildova porodica, tada pleme, prije 6 koljena zaratila sa njihovom porodicom, odnosno plemenom, zbog jedne parcele. Te dvije porodice se nikada više nisu pomirile.
Dražen je bio baštovan babe Kornelije. Bio je toliko dobar čovjek da je njegova dobrota često graničila sa ludilom. Kroz njegove vene nije tekla krv nego voda. Bio je pedantan, čist, zgodan, uredan, a neki zli jezici su tvrdili da je bio i vrlo obdaren alatom za presađivanje ljudske rase. Bio je slijep i gluh, i patio je od gubitka pamćenja kao posljedice rata kojeg se nije sjećao. Nije se sjećao svog porijekla, niti ičega što se dogodilo prije tog rata kojeg se nije sjećao. Svima je pomagao i uvijek je bio na usluzi. To je najviše koristila zla Alehandra. Ona je znala Draženovo porijeklo, i kako joj on može biti od koristi da dobije nasljedstvo. Glumila je da nosi njegovo dijete i da će se udati za njega ako se on bude ponašao onako kako ona bude htjela.
Alehandra je takođe znala da je Dražen ustvari njihov otac, i da je takođe otac od Amarilda. Znala je i da je Amarildova mama njegova baba Kornelija, za koju su Branka-Danka i Danilon mislili da je njihova baba. Baba nije znala ništa. Znala je i ko je njihova mama. Njihova mama je bila polusestra od Amarildove babe, odnosno mame Kornelije. Ona se zvala Silvija. Alehandra se zajebala u samo jednoj stvari: mislila je da je Silvija mrtva.
Kada je bolest babe Kornelije već bila poodmakla, činilo se da Alehandru više ništa ne može zaustaviti. Međutim, samo je jedna stvar bila jača od njene pohlepe, a to je bila Amarildova ljubav. Amarildo je počeo shvatati šta se dešava i znao je da će uspjeti zaustaviti Alehandru jedino ako pomogne Draženu da se sjeti svog života prije rata koji mu je oduzeo sjećanje, a kojeg se ne sjeća. I tad je Amarildo saznao da postoji doktor koji uspješno vraća sjećanje i skida sihre i ostala sranja. Doveo je tog doktora koji je, osim sjećanja, Draženu vratio vid i sluh. Dražen se sjetio gdje se nalazi Silvija i oni su krenuli u potragu za njom.
Alehandra je i dalje pokušavala da ostvari svoj primordijalni cilj. Međutim i njoj se desilo nešto što je vrlo iznenadilo. Shvatila je da je trudna. Otac tog djeteta je bio brat od Tanite, koji je bio Draženov sin, a baba Kornelija mu je bila tetka. Dijete je u stadiju embrionalnog razvoja oslijepilo i poštedilo sebe ovozemaljskih muka.
Dok je Amarildo tražio Silviju Dražen je otišao u apoteku i kupio lijek za Kornelijinu bolest. Lijek su izmislili dan prije.
I konačno, jednog dana, Amarildo se vratio sa Silvijom. Kad je ugledala Silviju Alehandra je izgubila moć govora, i svi su saznali pravu istinu. Silvija im je ispričala da ustvari njihove porodice nisu zaratile zbog parcele nego zbog ljubavi, i da je baba Kornelija bila glavna spona između njih jer je rađala djecu i jednima i drugima. Baba je bila sretna i samo se smijala. Najsretniji su bili Amarildo i Branka-Danka, koji su priredili vjenčanje dostojno kraljeva i sretno otišli živjeti svoj život. Alehandra se pokajala za sve stvari koje je uradila, i rodila je dijete Draženu, koji je bio njen otac. Baba, sretna jer se izliječila, se udala za muža od svoje maćehe i rodila je šestoro unučadi.

25.02.2005.

Ja lijep pametan jak zajeban lud otkacen nacitan (radni naslov)

Ulazim ja jednog dana u haustor u kojem živi lift u kojem sam ostavio pola života. Ispred lifta srećem osobu koju već dugo poznajem, a otprilike se zove Osamdesšesto. Ženska osoba, meni onako draga, a pošto je suprotnog naelektrisanja od mene (ima ožiljak od sjekire između nogu) čak i privlačna (meni bar). I tako ja ćaskam sa njom (dijalog nije bitan, apsolutno nije bitan) i lift dođe. Ulazimo u lift raspoloženi i ja kažem (ovo je već bitno) kako nema ništa šta ima kod tebe i kako pokušavam da nađem smisao. Bilo čega. Jednostavno pokušavam da napravim nešto da bar neko ima koristi. I tako lift kreće. Nisam joj dozvolio da pritisne dugme svog sprata, nego sam, kao pravi jebač i zavodnik ja to uradio i moje smeđe oči su se napunile sjajem.
U taj lift sam ja imao više povjerenja nego u bilo šta drugo na svijetu. Zaglavio sam se milion puta, al se nikad nisam naljutio na njega nit mu šta ružno rekao. Međutim, taj lift više nije bio onaj kojeg sam ja znao. Bila je to podivljala zvijer žedna krvi i osvete, i samo je čekala svoju prvu žrtvu.
Lift je putovao, Osamdesšesto je nešto pričala, a ja sam joj već pravio djecu, ustvari već sam ih vodio na klackanje, dok je ona uživala u hladu čitajući Ženu 21 i razmišljala o svojoj karijeri. Odjednom, stvarnost me vrati u stvarnost. Lift je naglo usporio sprat prije mog sprata. Hajde, kontam, dešavalo se to i prije, uspori, miliš deset sekundi i onda stane, normala izađeš, dođe nadrkani komšija, zavrne mu neki šaraf i on opet radi. Međutim, to se ne desi. Jedan od razloga je što se nadrkani komšija predozirao rakijom i tako predoziran izgubio šarafciger, ali to nije bitno. Lift je nastavio militi i prošao moj sprat. Tu nas je već obadvoje počela hvatati sjebada. Munjevito sam reagovao, i pritisnuo dugme STOP. Ali, gle čuda! Lift nije stao. Imali smo još par šansi prije nego što nas zakuca u kućicu i pokida sajle (bila je i ta varijanta ali mi se učinila manje umjetnički vrijednom pa sam izabrao ovu drugu). Od tog trenutka smo bili na sve ili ništa. Onda sam ja u nano sekundi zgrabio Osamdesšesto i munjevitim potezom izbio vrata dok je lift prolazio pored njih. Izletili smo zajedno, lift je produžio, a iza njega je ostala rupa duboka dvocifren broj spratova, plus podrum plus donji podrum minus onaj kurac što viri odozdo da se nabije na njega onim kurcem što njemu viri odozgo al sa donjeg dijela, s vanjske strane.
Ispali smo iz lifta i našli se u pravo jebačkoj pozi, i ja sam pomislio "to je to, sad žvaljenje, pa jebi ga film je". Međutim, Osamdesšesto je naglo počela da hiperventilira, što je meni u početku bilo smješno pa sam joj reko: "šta ti je budalice, sve je ok" i zagrlio je. Posle nekoliko trenutaka prestalo mi je biti smiješno i počela me hvatati sjebada. Onda sam rekao: "Hoćeš da pozvonim da neko izađe", a ona je rekla: "Nema niko kući, evo ti ključ, otključaj... (...pa da se jebemo", odjeknulo je u mojoj glavi). Ali, ja, kao razuman čovjek, shvatio sam kakva je situacija i otjerao sam te misli iz glave.
Ušli smo kod nje u stan. Stan ko stan. Normalno namješten. Na trpezarijskom stolu tanjir sa dec graha, pored njega kašika, prljava, a na stolici obješene tangice. Tapete su bile specijalne, i u ritmu ciklusa su mijenjale boju.
Produžili smo u kupatilo. Tamo je stajala rolna toalet papira marke "Violeta" i neotpakovan paket "Silvije". Miris Lenora se širio, i uz uzbuđenje, pumpao krv u moj "dio tijela". Bojler je bio upaljen, a ulošci su bili uredno složeni. Pomogao sam joj da se umije, nakon čega je malo došla sebi. Otišli smo u dnevnu sobu, sjeli, a ona je naslonila glavu na moje rame i počela je da nas obuzima toplina. Jebali se nismo, al smo se dogovorili da izađemo, i ja sam otišao.
Sišao sam pješke, otišao kući i izdrkao.


<< 07/2006 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI

BROJAČ POSJETA
66243

Powered by Blogger.ba

Free Web Counter